Neizbjezna sudbina
Ljubav je ljubav... A ti si kreten!
Te noći nije spavala, bila je odveć preplašena. Nije znala mnogo o Harlijevoj ekipi, ali je znala da će igrati prljavo, a sve i da se odluče za fer-plej, to je destorica nabildanih muškaraca koji žive na ulicama, a njeni prijatelji su tako slabi u odnosu na njih. Pokopat će ih...
„Nejla...“- začula je tihi šapat iza sebe.
Prestala je disati na sekund. Damir je lagano ušao u njenu sobu, ne paleći svjetlo i sjeo na krevet.
„Jesi li dobro...“- upitao ju je.
„Jesam...“- odgovorila je drhturavim, plačnim glasom.
„Je li ti to stvarno plačeš?“
„Ne!“- uzviknula je ona, ali su joj se suze same prosule po obrazu.
Damir je digao ruku da je pogladi po kosi, kaže joj koju riječ utjehe, jagodice prstiju su mu gotovo doticali naelektrisane duge, smeđe dlake, ali ju je spustio dole gotovo munjevito.
„Bit ćemo mi dobro...“- rekao je , ali kad je ona samo zajecala dodao je i nastavak rečenici:“Rid će isto biti dobro, ako zatreba ja ću mu čuvati leđa, obećajem...“
Nejlin plač je dosegao takvu razinu, da pored suza i jecaja, naredna rečenica koju je izgovorila uopće nije bila razumljiva. Damir je nije razumio, ali nije je upitao da mu ponovi. Duboko je uzdahnuo i zaokružio pogledom sobu, svaka stvarčica na njoj je vrištala vlasnicino ime.
Sjedio je na narandžasto-crvenoj postelji sa mnogobrojnim cvijećem i šarama, po zidu su bile ovješene slike raznih omiljenih joj glumaca te redci poezije, bilo je pretamno da bi koje od njih mogao pročitati. Na stolu su se nalazile šarene mirisne svijeće svakojakog oblika, upaljene ( zbog kojih je lagana svjetlost obasjavala sobu), a pored njih hrpa knjiga, nabacne jedna na drugu te figurica trijuh žirafa na koje su bili zakačeni mnogobrojni papiri. Na jednom od njih se pomoću svijeća mogao jasno vidjeti natpis 'napuni mobitel', osmijeh mu je prešao licem kad se sjetio koliko je Nejla zaboravna. Na podu, pored stola je stajala velika srebrena torba, i ljubičasta kutija u obilku srca, napola otvorena, a pored nje ogromne papuče u obliku neke životinje. Na prozoru su bile zakačene rozo-narandžaste zavjese više podsjećajući na stolnjak, a na njima su visjeli mnogi privjesci i cvjetići, bedževi, bio je to kao da unutra male sobice živi jedno razigrano dijete, a ne studentica koja u tom trenutku neutješno plače na rubu kreveta,
Nikad nije znao šta treba uraditi kad Nejla zaplače, da li je treba zagrliti i utješiti ili samo pustiti da sve istrese iz sebe. Prošli put kad ju je vidio na rubu suza, isto tako nije znao šta da uradi, mada je znao da je on sam krivac. Možda je i sad on krivac, čudni su putevi njenog uma to je odavno tvrdio, možda ga krivi što je dogovorio tu tučnjavu i tako joj ugrozio Rida.
Dobro je znao koliko joj znači Rid, u njemu je vidjela svoju sreću, svoju ljubav, nadu i spasenje razlog da opet bude vesela i sretna, a tako dugo to nije bila, a da nije glumila. Odlučio je zaštiti Rida pod svaku cijanu, čak iako on sam nastrada, dugovao joj je barem toliko. Kad si je to sam obećao, osjećao se mirnije te se opet posvetio njoj. Učinilo mu se da se smirila, više nije čuo jecaje. Okrenula se prema njemu te ga pogledala iskonski ledenim pogledom, a zatim prošaputala: „Šta ti uopće radiš u mojoj sobi?“- više zvučeći kao da reži.
„Došao sam vidjeti jesi li dobro?!“
„A otkad to tebe zanima jesam li ja dobro?“- nastavila je ona.
„Oduvijek i ti to znaš...“- veselo je rekao on te joj uputio blag osmijeh isprike.
„Imaš pravo, znam ja koliko je tebi stalo do moje dobrobiti... To i jest ono što me brine!“- završila je ona sa pritajenim trijumfom u glasu.
Damir ju je pogledao ispaćeno, blago se crveneći u licu, a zatim se podigao i napustio sobu ne rekavši ni riječi.
Doživjela je svakvih bedastoća u životu i nije mogla reći da nije imala razno raznih mučnih trenutaka kad nije znala gdje bi glavom, a gdje nogama. Ali nijedno od ranijih iskustava se nije moglo mjeriti sa tim jutrom. Bio je to otvoreni pakao baš tu u njenom stanu, Lucifer sami kao da je došao i posijao strah u njihove kosti. Od jutra je gledala blijede prilike svojih prijateljica kako drhture od strepnje. Nermina je sjedila u trepezariji, jedući po Bog zna koji put, nije je nikako napuštala tog jutra. Zana i Ana su sjedile ne trosjedu, jedna pripijene uz drugu i bezglasno buljile u televizor. Nejla je također bila tiha, sjedile je na prozoru i buljila vani, ne trepćući, nekako njena tišina je bila Alisi najglasnija.
Upravo tu tišinu je Alisa najviše prezirala. Njihova nekadašnja vesela i nadasve glasna kuća sad je bila poput groba ispunjena tijelima i tišinim koja svojom jačinom nadjačava svaku drugu silu. Čekanje predvečerja i događaja koji će im donijeti nemir i smiraj u jednom im je teško padalo. U tom razmišljanju ju je prekinulo zvuk zvona. Automatski se podigla da otvori vrata, ali je Nejla projurila pored nje sa mahnitim sjajem u očima. Sišla je lagano niz stepenice za Nejlom i pred vratima ugledala Rida i Zanija sa još jednim tipom neprijateljskog izgleda.
"Luka!"- čula je kako Nejla izgovara. Zatim se podigla na prste i poljubila ga u obraz dodavajući:"Hvala što si došao."
Glas joj je bio slomljen, sličan iskrzanom šapatu, tako drugačiji od njenog pjevnog cvrkuta.
Luka je samo neodređeno kimnuo glavom u njenom smjeru, a zatim se popeo gore, a Alisu nije udostojio ni jednim, jedinim pogledom. Taj tip joj se nimalo nije svidio.
Rid je zagrlio Nejlu i nasmiješio se šeretski, a zatim dodao:" Ne brini se dušo, sve će biti dobro!"
Nejla je smao uzdahnula i zagnjurila glavu u njegovu majicu, kao da se sakriva.
"Nejla, prestani biti paranoična, molim te lijepo!"- začula je Alisa rezak glas iza sebe, poznat, ali još nečujan u tom obliku. Bila je to Ana, stajala je odmah iza nje i sijevala očima prema Nejli i Ridu, a zatim je dodala.
"Luka?! Gdje ti je pamet bila?"
"Luka je moj prijatelj i pristao je da pomogne. U ovakvim situacijama baš ne mogu da biram tebi drage ljude!"- odgovorio je gotovo bezobrazno Rid i uspeo se gore, a Zani ga je slijedio u stopu bezbrižno pjevušeći.
Nejla je htjela zatvoriti vrata, ali se u tom trenutku pojavio Edvard. Bio je zadihan i rumen, a pored njega je bio još jedan lik, visok, plavokos i krakat, izgledao je kao jedna od one djece koja su najednom izrasla.
"Nejla, ovo je Davor!"- zamucao je Edvard,
"Nejla, drago mi je!"- odgovorila je ona i pokušala da se nasmiješi, ali je samo uspjela napraviti bolnu grimasu na licu.
"Ja sam Alisa!"- progovorila je ona dok se Davor penjao za njom gore. Uputio joj je jedan blještav osmijeh dok je izgovarao svoje ime ponovo, učinio joj se sasvim simpatičan.
Njihov stan nije ništa oživio pored Rida, Zanija, Edvarda i pridošlica, zapravo bio je još tiši. Niko od njih nije pričao, a sve su cure jednostavno nastavile svoju rutinu.
Nakon sat vremena tog beskupuloznog mučenja, začuo se zvuk sirene, a iz Nejlinog grla se čuo grlen smijeh i veseli uzvik:" Živ bio!"
Sletila je dole tolikom brzinom, da je dvije staze za sobom, zarolala. Svi su strčali dole za njom, više zbog njene rekacije nego zbog društva koje se okupilo. Alisa je zadihana dospjela do vrata i ugledala jedinu scenu za koju je vjerovala da nikad u životu neće vidjeti.
Nejla je preletila cestu i bacila se Damiru u zagrljaj. On ju je čvrsto obuhvatio, odigao od zemlje i počeo okretati sa izrazom vanzemaljske sreće.
"Uspio si, uspio si!"- dahtala je dovoljno glasno da svi čuju.
"Pa zar si mislila da ćemo okrenuti leđa prijateljima."- začuo se još jedan, ugodan, ali Alisi sasvim nepoznat glas. Ubrzo je shvatila da je to rekao, momak koji je stojao odmah do Damira. Jedan od najljepših momaka koje je u životu vidjela, plećat, a vitak, sa modernom frizurom na smeđoj kosi i lijepim, pomalo ukošenim zelenim očima. Nije mogla, a da se ne zablene u njega baš kao tele.
"Omare, moj divni Omare!"- zacičala je Nejla i bacila se i njemu u zagljaj, a on se grohotom nasmijao uzvraćajući joj. Uskoro je iz auta počeo ispadati velik broj momaka, za malo vremena još četvorica njih su se našli na trotoaru. Zana je pritrčala, nižem tamnoputom momku, garave kose i tamnih očiju i nježno ga zagrlila smiješeći se.
"Damire, pa koliko je prošlo!"- zasmijuljila se, a on ju je pomilovao po kosi. Prišao im je još jedan momak, visok i blijed, sa gustom smeđom kosom i okruglim očima iste boje.
"Zana, a mene nećeš zagrliti?"- zadirkivao ju je, a ona ga je blago udarila po ramenu mrmljajući nešto u stilu:"Sudo šaljivdžija!".
Na suprotnoj strani Nejla je grlila još jednog momka, nezdrave kože i velike kovrdžave kose: "Narcise, za tebe sam bila uvjerena da ćeš doći, ako niko ti!"- pjevušila je, a tad je Alisa zapazila nešto što joj je oduezlo dah i natjeralo je da se brzo okrene prema Ridu, pazeći da i on ne primjeti isto što i ona. Dok je Nejla grlila i ljubila, sve svoje prijatelje uključujući posljednjeg, plavokosog i krakatog dečka pod imenom Vuk, cijelo vrijeme se držala Damirom za ruke, svjesno ili nesvjesno, bilo je čudno. Rid je pregledavao gomilu pred sobom, koja je sad već prelazila cestu, približavajući im se te nije primjetio Nejlin i Damirov izgred, Alisa je odahnula.
Kad su dečki konačno ušli u kuću, nastalo je rasulo. Njihov inače velik stan je odjednom bio pretjesan i prebučan. Svi su se smješkali, grlili prisjećali neki starih, Alisi nepoznatih vremena, kleberili, durili, izazivali. Bilo je čudno, nije mogla sve da prati, a vidjela je da su Rid, Zani, Luka, Davor i Edvard zbunjeni baš kao ona. Edvard kao da je shvatio o čemu ona razmišlja, prišao joj je i kratko objasnio: "Oni su svi iz istog grada, bolje reći iz istog razreda!"
Alisi su se usta otvorila od iznenađenja, svi oni su iz istog grada, svi se znaju, prijatelji su, apsolutno svi. Upravo je gledala Damira i onog lijepog momka za kojeg je mislila da se zove Omar kako zadirkivaju Nejlu. Ona se hihotala, malo sijevala očima, odmahivala glavom, a onda se opet hihotala.
"Vas dvojica ste uvijek bili naporan duet!"- kroz smijeh je zagalamila na njih, a onda primjetila Alisin zabeknuti pogled.
"Omare, hodi da te upoznam sa svojom cimericom!"- rekla je krotko, i namignula Alisi. U tren oka se našao pored nje, uvaženog izraza lica, a zatim skoro šapnuo:" Ja sam Omar, studiram arhitekturu!"
Alisa se zbunila na sekundu, ali je svejedno odgovorila:"Ja sam Alisa, mmm... studiram Bosansko jezik i književnost!"
Damir i Nejla su izmijenili pogled i odvalili se smijati. Gotovo kroz suze je Nejla protisnula:" Omar misli da je vrlo važan jer studira arhitekturu, pa se stalno predstavlja Omar Bećirević, arhitekt!"
"Pa i jesam važan.! Ko ti je kriv što se ti ne predstavljaš kao Nejla Alagić, hemičarka, mada to ne zvučio tako lijepo i uglađeno kao arhitekta, gradsko čeljade, jednom rječju faca."
Nejla je samo zakolutala očima i uhvatila Alisu pod ruku mrmljajući: "Davež, eto šta si ti."
Omar je sva sreća nije čuo, preusmjerio je svoju pažnju na svađu koja je izbijala između visokog plavokosog momka i nešto nižeg dečka bujne kovrdžave kose. Alisa bi se mogla zakleti da obojica imaju neke čudne, smiješne nadimke.
"Ko? Ja se nikad nisam povukao. Ti si bio u Berini kad su tukli Dolića i nisi ni prstom pomaknuo."- govorio je kovrdžavi momak.
"Ja? Nisam ni blizu bio. Ja, Sudo i Damir smo bili na moru tada, a Dolić je bio sa Damirom crnim."- glasnije je dodao plavokosi momak.
"Nisam Boga mi! Ja bio kod kuće, Dolić je bio sam, a slažem se sa Vukom, kad god izbije neka tuča, ti se izgubiš."- dodao je i mali crni dečko koji je sve do tad zabavljao Zanu.
"Nije tačno! Jesam bio sa vama kod kina kad su te tukli zbog one male, što je hodala Amarom..."- gorljivo se nastavljao braniti kovrdžavi momak.
Alisa je bila krajnje zbunjena, nije razumjela ni riječ od onoga što su rekli, niti je poznavala ikoga koga su imenovali. Osjećala se tuđinkom, tad više nego ikad, Omar do nje je sa zanimanjem pratio svađu, očigledno sve shvaćajući, Damir isto, a ona se gubila u bezdanu njihovih riječi. Tad je odjednom prohujala Nejla pored nje i povukla Damira bliže svom licu. Alisu je presjeklo po sred želudca, na trenutak joj se učinilo da će se poljubiti, ali je Nejla samo britko prošaputala: "Daj učini nešto!"
On je odječno kimnuo glavom i zagrmio:" Dosta!!! Vuk, Damire prestanite napadati Narcisa. Svi smo mi tu bili kad je trebalo, traćite vrijeme!"
Kao po naredbi svi su zašutali, osjećalo se rezigniranje u zraku, Damir je sijevao očima po sobi, a Nejla je duboko odahnula negdje iza Alisinih leđa. Alisa se duboko iznenadila, nikad nije čula autoritet u Damirovom glasu, niti ga je zamišljala kao osobu koja može držati konce u rukama, više ga je doživljavala kao vječitog šaljivdžiju pomalo misterioznog, ali sad je shvaćala da je on rođeni vođa. Bilo je nešto neslomivo u njegovom držanju što prije nije primjetila, a sad se činilo tako očiglednim.
"Ajde da vas upoznam..."- Nejla je prekinula tišinu. Isto kao po naredbi prostorija se podijelila na dvije grupe, svi Alisini poznanici uključujući Davora i Luku povukli su se prema prozorima, a Damirova ekipa prema vratima. U prostoriji je ostala Nejla značajno se smijući toj podijeli.
"Ovo je moja ekipa iz bivšeg razreda"- rekla je i prišla sitnom crnom dečku te rekla: "Ovo je Damir crni.", uputila mu je smješak te prešla do dečka kovrčave kose: "Asmir Narcislagić zvan Narcis,a ovo je Denis Vuković, poznatiji kao Vuk."- pokazala je na krakatog plavokosog momka koji se do maloprije svađao sa Narcisom. "Ovo su Sudo i Omar."- rekla je i neodređeno mahnula prema Omaru i visokom smeđoksom dečku koji je stajao do njega.
Zatim je prešla na drugu stranu i nastavila:" Ovo su moji prijatelji, ma moja mala porodica ovdje u Sarajevu, Edvard, njega već neki znaju, Rid i Zani, također iz Zenice, Luka, Ridov prijatelj, Davor, Edvardov prijatelj i Alisa moja slatka cimerica. Anu, Zanu i Nerminu nema potrebe da predstavljam"- završila je i osmjehnula se onako kako samo ona zna.
"Šta se vama uopće desilo kad vam je potrebno ovoliko ljudi za tuču?"- glasno je upitao Vuk.
Nejla se lecnula, a zatim pogledom odlutala od Damira do Rida kao da čeka ko će ispričati priču.
"Mah,, nevažno. Upali smo u probleme, mislim da smo Rid i ja najveći krivci...i Zani također"- dodao je Zanijevo ime uz osmijeh tek kad se on značajno nakašljao.
"Uglavnom, nismo bili budale. Stvarno nije bilo izbora."- dodao je Rid.
"Da sad ćemo bit bijeni na pravdi Boga, u ime pravde."- dodao je Zani, a svi koji su bili upućeni imalo u situaciju su se zasmijuljili.
"Poznavajući Damira, bili ste baš pametni!"- u šali je dodao Damir crni.
"Nemoj tako, uozbiljio se čovjek!"- dodala je Nejla i uputila Damiru osmijeh isprike. Bilo je čudno koliko su se zbližili taj dan.
"Damir? Ozbiljan?"- promrmljali su Damir crni i Narcis u isto vrijeme, a Sudo je dodao: "A otkad ti njega tako gorljivo braniš, ja sam mislio da ga zakleto mrziš!"
"Nije kao da nema razloga!"- nastavio je Narcis. Nejla je raširila oči, zatim pognula glavu, učinila se postiđenom. No to nije trajalo dulje od sekunde, brzo je podignula glavu u nebesa sa mahnitim sjajem u očima: "I mrzim! Ali ne mogu lagati... Čovjek je za sada oke, što ne znači da bilo koji od ovh trenutaka neće to sve srušiti kao kulu od karata."
"Prešlo mu u naviku!"- prošaputala je ispod glasa i Alisa je bila sigurna da je niko osim nje nije ni čuo.
Svi su pogledi bili uprti u Damira, a on je stajao drsko i ponosno sa nekim zluradim izrazom lica, gledajući negdje iznad Nejle.
"Bolje bi bilo da krenemo!"- tiho i razgovijetno je rekao i prije nego što je trepnula prostorija se ispraznila. Damir je stajao i dalje gledajući neodređeno, ali je glasno izgovorio: "Održat ću obećanje, da znaš!"
Alisa je opet bila zbunjena, nije razumjela, ali prije nego je upitala Nejla je odgovorila.
"Rid se zna čuvati i bez tebe. On je ovdje taj odgovorni!"
Damir se zablenuo u nju, ali se ona jednostavno popela uz stepenice prema svojoj sobi ni ne čuvši njegovu repliku: "Pa zašto onda?"
"Čuvajte se! Zakopčaj jaknu!"- čula je njen uzvik sa stepenice,a Damir se na to odvalio smijati. Smijao se sve duže i sve histeričnije, jedva loveći zrak.
"Divlja i pritom neuravnotežena."- promrmljao je on i izašao za ostalom ekipom, ostavljajući ih u netrepljivosti.
"Da mi je život dosadan?! E na to se sigurno ne mogu požaliti."- potiho je izgovorila Nejla i kiselo se nasmiješila. Sjedila je na prozoru dok joj je prohladni noćni zrak milovao blijedo lice. Nogama je mlatarala po zraku, njišući ih u ritmu muzike koja je dopirala iz slušalica.
"Da me mati sad vidi, strefila bi je kap!"- sarkastično je pomislila i zahihotala se, pogledom odmjeravajući visinu ispod nje. Samo jedan krivi potez i postala bi jedno iznimno lijepo truplo, ali trenutačno se oko toga nije brinula, bilo je i gorih strepnji u njenom životu.
"Nejla!"- začula je uzvik iza sebe. Začudila se što je neko uopće traži u ovom trenutku, što se neko oduprjeo mrtvilu koje je zvaldalo kućom kao rezultat straha, a najviše se začudila što je uopće čula taj uzvik sa obzirom da je muziku pojačala do daske.
Na mjesto pored nje se popela Alisa, sjedajući na prozor u istom položaju u kojem je sjedila i ona te trzajem ruke joj izbacila jednu slušalicu iz uha,.
"Pokušavaš ostati bez6 bubnjića?"- upitala ju je.
"Nastojim, ali ne ide!"- odgovorila je Nejla uz grimasu, a zatim dodala: "Samo se ovako mogu smiriti!"
Alisa joj se narugala i zatim se zagledala u daljinu. Suživot uz nju je bio iznenađujuće lagan. Uvijek je ostavljala dovoljno prostora za vlastite misli i privatnost, nikad nije previše zabadala nos gdje mu nije mjesto, gotovo zapanjujuće tačno je čitala osjećaje i misli pomoću izraza lica, a brzina kojom je povezivala i učila stvari, Nejli se činila nadrealnom. Bilo je to kao da ima jednog izrazito suosjećajnog, pomalo stidljivog robota uz sebe. Uvijek je znala kad pričati, a kad šutati i njena tišina nikad nije bila neugodna, više nekako relaksirajuća, mudra i tajnovita. Nejla je uvijek bila izvanredno opuštena pored nje, Alisa je samom svojom pojavom širila mir u koncentričnim krugovima.
"Za koga ti strahuješ?"- upitala ju je Nejla. Nije znala puno o Alisi, samo ono nužno što bi joj rekla, a to je bilo jako skromno. Već duže vrijeme je pokušavala bezuspješno prodrijeti u duboke motive njene plahe prirode.
"Za Edvarda, on je najslabiji."- ko iz topa je odgovorila Alisa i ugrizla se za usnu da spriječi osmijeh koji se pokušavao probiti na njeno smrknuto lice.
"Ima smisla!"- rekla je Nejla i dozvoila si pomalo histeričan osmijeh.
"Pitam se..."- promrmljala je Alisa i dobila svu Nejlinu pažnju.
"Jao ne gledaj me tim ogromnim djetinjim očima."- potužila se Alisa i odvratila pogled. Nejlu je to zbunilo, ali smao na sekundu.
"Šta se pitaš?"
"Ništa!"
"Nešto u vezi mene?"- navaljivala je Nejla.
"Ma da..."
"Pa pitaj!"
"Neću!"- zavrtila je glavom Alisa.
"Zašto?"
"Bojim se!"
"Čega?"- sad već vidno nestrpljiva, dahtala je Nejla.
"Da ćeš se naljutiti!"
"Ma neću, daj pucaj."
Alisa je još jednom procjenivački pogledala u Nejlu, a zatim duboko odahnula i otpočela: "Hoćeš se naljutiti, ali nema veze. Samo sam se pitala za koga ti najviše strahuješ za Rida ili Damira?"
"Za obojicu!"- kao iz topa je rekla Nejla, odgovarajući brže i istinitije nego što je htjela.
"Rida volim, a Damir je idiot koji se voli dokazivati pa će samim time htjeti biti u žarištu događaja što je prilično glupo."- nabrzaka je smislila polusitinu da opravda svoju malopređašnji ishitreni odgovor.
"Zašto mi nisi rekla da poznaš Damira?"- upitala ju je Alisa stidljivo, kao da se boji njene rekacije.
Nejla je samo slegnula ramenima, i zagledala se u daljinu opet oprezno smišljajući poluistine: "Jer nije bilo važno. Uostalom nastojim se ponašati kao da ne postoji, a kad mi on to već otežava svojim prisustvom bar ne moram o njemu rzamišljati kad nije tu."
"Šta misliš kad će nazvati?"- Alisa je naglo skrenula sa teme. To je Nejla najviše voljela kod Alise, tu umjerenost, uvijek je znala granice i nikad nije riskirala stajući na njih. Nejla je mrzila prčkati po svojoj prošlosti, a Alisa za razliku od drugih to nikad nije tražila. Tu dragost koja se razlila njenim tijelom, zbog istinskog prijateljstva koje je osjetila prema Alisi se rasprašila u hipu kad je čula vibriranje svog mobitela.
"Upravo sada, očigledno!"- promrmljavila je Alisa i duboko uzdahnula, vidno preplašena, a Nejla je morala prikupiti svu svoju snagu da bi se javila na telefon i pritom održala ravnotežu na prozoru.
"Molim?"- dahnula je.
"Dobre vijesti mila. Sve je oke, dolazimo za petnaest minuta! Nemam kredita pa ti brzo prekidam."- Ridov glas je zvučao euforično.
"Hvala Bogu! Požurite!"- isto tako euforično je zaklepetala Nejla i prekinula vezu.
Alisi nije trebala ništa objašnjavati, njeno ozareno lice je bilo dovoljno da je ova zagrli, sva nasmiješena. Dvije vrele suze su kliznule niz Nejlino lice od olakšanja.
