Neizbjezna sudbina
[ Sama ]
Zar ovo nije ono što sam htjela?“- tiho se upitala snena djevojka slušajući klopotanje autobusnih točkova. Šaptala je ona to isto pitanje jedno pedest puta tokom tog nadasve hladnog i gluhog jutra. Međutim odgovra nije bilo, a kako bi i bilo kad je bila sama k'o stepski vuk.
„Stepski vuk!“- šapnula je i nasmijala se kroz suze, sjećajući se svog prijatelja koji je prvi izgovorio tu definiciju samoće, brzo pretvorenu u trend. Sjećanje na njega je izazvalo novu navalu suza, baš kao i svako sjećanje u zadnjih sat vremena.
Devojka je naslonila glavu na prozor autobusa pokušavajući ohladitit čelo orošeno mjestimičnim crvenim flekama, izazvanim plačem. Drhtavim rukama je otpetljala šnalu iz zamršene kose, dozvoljavajući joj da se prospe po leđima. Iznenadan miris svježeg voća ju je ispunio, na šta se djevojka nasmiješila. Imala je lijep osmijeh, gotovo hipnotizirajući, kutovi usana su joj se izvili prema gore dodavajući rumenilo njenom ionako rumenom licu te otkrivajući male rupice na obrazima. No osmijeh nije dugo potrajao, djevojka je uzdahnula i oblizala suhe usne, zapjevušila nešto tiho, pokušavajući još jednom i neuspješno zaustaviti suze.
„Ma daj više prestani plakati!!!“- djevojka se brzo ispravila i podviknula sama na sebe, gotovo istantno žaleći zbog svog čina jer je sa njim priviukla bar pet znatiželjnih i (još gore) samilosnih pogleda. Zatvorila je svoje divlje plave oči i spustila flekavo, inače lijepo lice u rastvorene ruke pritom si pokušavajući izbiti iz glave sliku kao sve te znatiželjne 'babuskare' nabija nogom. Protresla je glavu i tako oslobodila novi val svježeg mirisa koji joj je u tom zagušljivom autobusuu godio. Osjećala je kako miris svježeg voća smiruje njenu histeriju te je podigla noge na sjedalo, obuhvatajući rukama koljena. Još jednom je duboko uzdahnula i opet se počela podsjećati zašto je uopšte sjela na taj nesretni autobus.
Ide u Sarajevu, na fakultet, prema svojim prijateljima, u novi život, jedan bolji, pametniji život.
Jedino što je mogla tvrditi sa apsolutnom sigurnošću sada, je da njen dotadašnji život nije bio pametan, a i previše se ružnog desilo da bi ga mogla okarakaterizirati kao dobrog. Sjećanja su joj počela navirati bez pripreme i poretka te su je ošinula svom svojom silinom. Na licu joj se pojavila grimasa mučnine i boli, grlo joj se steglo, jedva je disala, a srce je prijetilo iskakanjem iz grudi. Od muke je zagrizla usnu i pokušala ugušiti slike prepričavanjem neke dosadne knjige. Iprva joj nije uspjevalo, sve više je tonula u vrtlog bolnih sjećanja, a isto tako i u svoje sjedalo, jedva je nekako uspjela obuzdati svoje misli. Otvorila je oči, nadajući se da će joj stvarnost pomoći, ali od slike smrdljivog autobusa ju je samo zaboljela glava. Izgledala je izmučeno i zlovoljno, a to joj lice nije pristajalo.
Opustila se, shvatajući da slike njenog mučilišta sada počivaju negdje van njenog mozga te se jednostavno prepustila mrmoru koji je odjekivao autobusom. U glavu su joj opet došla sjećanja, ali ovog puta drugačije prirode.
Ovog puta joj se ukuzala njena majka i njen plačni pogled kako joj objašnjava da ne može ići u Sarajevuo zbog nedostatka ekonomskih sredstava, njen otac kojeg njena budućnost nije previše zanimala, bar je tako tad izgledalo i njen brat premlad da išta razumije. Velikom brzinom su joj se vrtile sve njene agonije i navale očaja i histerije kad je shvatila da joj svi prijatelji odoše i da ostaje sama u tom groznom gradu, zatim sve svađe i ispadi u porodici dok je ona prolazila kroz proces prihvatanja situacije. Svakog popodneva kad bi joj se starci vratili sa posla, izbila bi svađa oko njenog fakulteta koja bi završavala njenim i majčinim suzama. Sigurno je bilo stotinu takvih svađa, stotinu živčanih slomova dok jednom njena majka nije odlučila da je svemu kraj. Izdala je stan njene bolesne majke, i načela novac koji su dugo čuvali za kupovinu vikendice blizu Une te izjavila da će njena kćerka studirati u Sarajevu pa makar joj to bilo zadnje
Osjećala se ludom od sreće, ići će sa svojim prijateljima, studirat će hemiju i bit će sama daleko od porodice...
„Sama... Daleko od porodice...“-ponavljalo se kao eho u njenoj glavi dok je nije poklopila najveća navala plača do tad..
Tad je sve shvatila, svu njenu tugu, mnogobrojne suze. Prije je mislila da će se osjećati samom ako ostane gdje je i bez ijednog prijatelja. Međutim nije bila upravu jer tek sad je sama, tek sada... Bez ikoga svog, u gradu koji ne pozna, koji joj ne pripada. Više nema nikoga da joj skuha čaj u gluho doba noći kad joj je loše, nikoga da čuje njeno vrištanje, izazavano noćnim morama, nikoga da joj da pokoji dosadan, ali mudar savjet. Sad je bez svoje porodice, bez svog grada, bez svog sunca, sama...sama kao list u gori.
Nikad se nije dugo odvajala od roditeljskog okrilja, deset dana najviše, nikad joj nisu nedostajali jer nikad nije imala ni priliku da joj nedostaju.
Međutim sad kad shvata da više nikad neće čuti glas svoje eksentrične i prebrižne majke, voljenog i dobrodušnog oca te vrckavog brata osjećala se kao da se guši u moru svoje gluposti.
„Kako sam ih mogla ostaviti? Same. Nezaštićene...“
„Hah kao da njima treba zaštita..Kako je sebe tako mogla otkriti, samu, nezaštićenu.“- pripirala su se u njoj dva glasa.
Iz misli ju je preunlo naglo stajanje autobusa.
„Divno, ćik pauza!“- skeptično je promrmljala. Bila bi i ona oduševljena pauzom, da u zadnih sat vremena nisu stali čak tri puta. Ovog puta je i ona izašla iz autobusa i izvadila cigare iz torbe. Inače nije pušila, tek pokoju cigaru za slavlja, ali su joj inače previše smrdile da postane pravi pušač. Ipak ponijela si je jedan paket za stresna situacije, kad je bila previše živčana, a previše osjetljiva da to ispolji vikanjem. Nije znala da će joj zatebati već u putu, ali svakako je sreća da su se našle. Pripalila je jednu i automatski osjetila smrad, odlučno ga ingorirajući nastavila je uvlačiti i ispuštati dim, smirujući se postepeno. Kad ju je ispušila, bacila je kutiju u provaliju mrmljajući:“Šta će mi to smeće!“ i ušla u autobus.
Osjećala se bolje, kao da je svjež zrak isprao sva sjetna osjećanja. Na licu joj je opet izronio njen tipični podmukli osmijeh te je optimistično pomislila:“Ovo je moj novi život i prokleta ja ako mu početak obilježim suzama. Sama? Pa šta? I tamo sam najgore stvari proživljava sama, pa evo sad sam živa, jedva, ali živa!“- pri kraju rečenice glas joj je prepukao, čak i u mislilma. Plave oči su joj zasjale luđačkim sjajem, ali ih je brzo zatvorila, istovremeno se prislonivši na prozor autobusa, pokušavajući prespavati ostatak puta.
