Neizbjezna sudbina
Nikad ne reci da je život dosadan. (moglo bi ti se odbiti od glavu)
Konačno subota! Spavanje do podneva...
Samo što nije bilo podne, bilo je devet sati ujutro i Nejlin mobitel je zvonio kao lud, budeći je.
„M...m... molim?“
„Diži se iz kreveta ljenčino, evo mene i Zane dole, jutros smo kod tebe na doručku!“- prosiktala je Ana na telefon i poklopila slušalicu.
Nejla se prevrnula u krevetu i umalo završila na podu.
„Da mi je znati šta je nju naljutilo ovako zorom...“- promrmljala je ona i pokušala se pridići u sjedeći položaj, kako je samo mrzila ustajati rano.
„Mučenje, la tortura, sasvim bespotrebni debilizam. Kao da ko može funkcionirati u cik zore. Trebalo bi zakonom zabraniti...- nastavljala je mumljati dok je tražila šta bi obukla. Uspjela se ugurati u svjetle šrioke hlače te narandžastu potkošulju, preko koje je prebacila bijelu majicu i zadigla je. Kad je uhvatila svoj odraz u prozoru morala se nasmijati jer je mogla tačno zamislit lica svih ukućana kad se pojavi u najnovijoj šarenoj kombinaciji. Dobro je znala da svi mrze njeno 'nastrano' oblačenje, ali nju je bilo baš briga. Najviše ju je davila Ana, a najmanje Rid. Dok je prala zube i češljala se, mislila je o Ani. Znala je dobro da je ljuta, zbog Bog zna već kojeg razloga, primjetila je to po tonu njenog glasa. Uvijek je fasciniralo kako Anu dobro zna, po samom izrazu lica, glasu ili kretnji mogla je zaključiti šta joj je na pameti.
„To mora da je prijateljstvo...“- zapjevušila je i nacerila se svom izrazu u ogledalu. Zatim je počela razvlačiti svoje lice u različite grimase i smijati se istom.
„Kakvo prekrasno jutro...“- pomislila je. Ušla je u sobu i dohvatila 'kinder-jaje' veličine mačku prevelike glave i zatepala: „Gatita, poželi mi sreću danas. Trebam provesti čitav dan sa mojim ludicama, a opet održati titulu najluđe...Bit će usko!“
Nacerila se mački i utisnula joj jedan poljubac na apsurdno veliku glavu te strčala niz stepenice u dnevni boravak. Tamo je zatekla situaciju baš kakvu je i očekivala, Zana je sjedila na podu, blesavo piljeći u televizor, Nermina je sjedila u fotelji prateći Zanu u stopu, Ana i Alisa su bile na trosjedu, Ana je izgledala gnjevno, a Alisa joj je nešto veselo pričala. Ana je samo odmahivala glavom i odgovarala sa 'aha', 'kako god, 'svejedno Alisa'. Naposljetku se Alisa digla i uvrijeđeno otišla u kuhinju pripremiti doručak. Nejla se grohotom nasmijala i tako privukla sve poglede u prostoriji i siktaj iz Aninih usana. Morala se nasmijati jer Alisa ju je sjetila na još jednu curu koja je ovako pričala Anom i koja se čudila kako neka osoba može tako ledeno odgovarati i biti tako antipatična sve dok nije naučila kako je dotičnu ljutu gospođicu najbolje ostaviti samu kad se duri inače će postati njenim filterom. Sjetila se nje same prije neke četiri godine. Produžila je pored babaroge Ane i pridružila se Alisi ljubeći je u obraz i šapćući joj: „Ne zamjeri, svako ima svojih mana, a Ana ih ima u najvećem broju baš onda kad je ljuta!.“
Alisa je kimnula glavom i dodala joj žitarice Vitalis već unaprijed znajući šta će doručkovati.
„Ne hvala, danas mi Edvard donosi doručak. Odstupam od uobičajnog.“
Zatim je otišla opet u dnevni boravak te stala ispred televizora, pokušavajući naći 'nešto' u ormaru iznad, ali zapravo nervirajući Zanu i Nerminu. Nije trebalo dugo čekati da obe zagalame:
„Nejla smakni se ispred televizora...“
„Nejla ne vidim...“
„Patkooooooo!“- na kraju je dreknula Zana te se Nejla morala smaknuti.
„Jao ne, propustila si čitavih trideset i četiri sekunde televizijske serije o sirenama. Oh Bože, naš život više smisla nema, pomozi nam da prebrodimo ovu krizu.“- teatralno je govorila Nejla, sklopila oči i uhvatila se za korijen nosa, neuvjerljivo glumeći nesvjesticu.
„Nemoj biti dosadna bar jednom u svom životu!“- zarežala je Ana.
Nejla se samo nasmiješila i poslala joj poljubac, a zatim prije nego je Ana uspjela reagirati strčala dole da otvori vrata ko god je u tom trenutku zazvonio.
„Romeo, Romeo zašto si Romeo, odbaci oca svog i njegovo ime ili mi uzvrati ovu ljubav i ja više neću biti Kapuleti!“
„Prvo Zani, prilično sam sigurna da taj citat ne ide tako, a drugo ne pravi gluposti gore jer bi te Ana mogla pojesti sa kostima.“- kroz smijeh je odgovorila Nejla i poljubila Zanija koji je došao sa Edvardom i Ridom na doručak.
„Dobro gospo, ja dakle odoh gore u ljuti boj!“- uzvratio joj je.
„Ah hrabri viteže, neka vas sva sreća svijeta prati, neka vam vaš mač na čast i diku služi!“- dobacila je Nejla za njim gušeći se od smijeha, a zatim je pogledala u Rida i Edvarda.
„Damir?“
„Neće doći!“
„Oh what a lovely daaay!“- zapjevala je ona.
Edvard je samo zakolutao očima i popeo se gore, a Rid je ostao na pragu očiju prikovanih za Nejlu.
„Lijepo izgledaš...“
„Hvala.“- Po prvi put se nije smješila, oborila je glavu i zagrizla usnu, gledajući Rida ispod kose onim tužno-neodoljivim pogledom kojim štenad gledaju svoje vlasnike kad im se žele umiliti.
Rid joj je prišao, uhavtio je za ruke i poljubio u kosu, a zatim se nasmiješio i uhvatio je za bradu podižući joj glavu.
„Doduše, ti uvijek lijepo izgledaš...“
„Baš kao i ti.“- neuspjeli pokušaj osmijeha.
Ruke su im i dalje bile zapletene, Nejla je crvenila iz sekunde u sekundu sve više kad se od gore začulo: „Idiote jedan glupi. Pašče jedno! Je li ti sebi umišljaš da si smiješan možda!?“
„Ana...“- zavapili su Rid i Nejla u isto vrijeme, a zatim je pored njih projurio Zani, i požurio niz cestu mrmljajući u prolazu nešto nalik „Ludo... Ionako me Harli jutros zvao!“
Rid i Lejla su se pogledali uzvijenih obrva, a zatim su slegnuli ramenima i popeli se gore.
*
Ana je upravo bijesnila po dnevnoj sobi, slažući različite uvredljive opaske na Zanijev račun. Edvard joj se nije usuđivao prići, znao je da je takvu ne valja gledati, a kamoli dirati. Bila je smiješna i strašna u isto vrijeme, ona onako krhka i divna, a opet ljuta i opasna, smiješak mu je zaigrao na licu.
„Nejla, donio sam ti lisnato sa višnjom.“- rekao je kad je ugledao Nejla i Rida kako su se popeli gore. Odmah je primjetio kako je Nejla zbunjena jače nego inače, a Rid blago mrzovoljan Nije mu trebalo dugo da pogodi šta je na stvari, Rid ju je opet uvukao u neku neugodnu situaciju iz koje nije znala bi li trebala pobjeći ili uzvratiti istom mjerom. Znao je dobro da je Rid zaljubljen u Nejlu, znali su to svi, ali je on bio jedan od rijetkih koji znaju da se Nejla sili zaljubiti u njega, a ne da je već zaljubljena u njega i samo istraumatirana prošlim iskustvima kako ih je većina mislila.
On je bio pronicljiviji od ostatka društva, vidio je ono što drugi ne mogu, ili na šta drugi ne obraćaju previše pažnje. Sitnice koje je on primjećivao bile su na oko sasvim nebitne, ali kad bi o njima dublje promislio vidio bi da one puno više otkrivaju o karakterima osoba nego nesnosno dugi razgovori sa istima.
Vidio je kako Nejla hrli Ridu, a zatim se povuče kad vidi njegovo oduševljenje kao da se prepadne, viđao je kako se Alisa uvijek nalazi korak izvan mjesta gdje je skoncentrisana čitava ekipa kao da takvim činom sama sebi daje do znanja da je ona tu u manjini, već je hiljadu puta primjetio kako Zani i Zana jedno u drugom traže utjehu i odobravanje kad zbijaju šale ili pričaju ozbiljno, letimični pogledi između njih dvoje su bili tako učestali da Edvard nije mogao vjerovati kako to niko ne primjeti. Najinteresantnije spontane reakcije je ipak imao Damir, čiji su osjećanja i misli bile tako komplicirani da što god bi Edvard pretpostavio o njemu, uvijek bi pogriješio.
„Šta ćeš ti ovdje?“- prekinula ga je iz misli Nejla.
„Kako šta ću ovdje? Pa sama mi je otvorila vrata...“-pomislio je on, ali je onda shvatio da se ona zapravo obraća Damiru koji se neobjašnjivo našao u sobi.
„Doručak je danas kod tebe, ili se varam?“
„Ne, ne varaš se, ali ti nisi trebao doći ili se ja varam?“
„Ne, ne varaš se, ali eto tu sam...“
Ako je u jedno bio siguran, bilo je to da Damir svim svojim postupcima konstantno izaziva Nejlu, a Nejla mu ne popušta. Otvoreno izražava negodovanje na njegovo prisustvo i izaziva ga u istoj mjeri. Njihov odnos je bio nalik na mali, ali žestoki međusobni rat u kojem svako od njih putuje zaobilaznicama, ali nikad izravno ne napada jedno drugo. Dok je Edvard razmišljao o njima dvoma, situacija u sobi se smirila, a doručak je već bio postavljen. Bilo im je tako ugodno jednostavno sjediti jedno pored drugog i čavrljati da su odlučili taj dan uopšte ne izlaziti iz stana već jednostavno ga ukrasti Bogu.
Nakon tri sata međusobnih natezanja i smijanja, svi su bili pomalo uljuljani i samo su željeli gledati tv, ne pričajući ništa. Zana i Nermina su tu politiku provodile još otkad je Edvard ušao u stan, Ana je sjedila na prozoru balkona i crtala po staklu, ljutito sjevajući očima po snijegu, Alisa je čitala neku knjigu i naveliko zjevala, a Damir i Nejla su bili u kuhinji došaptavajući se sa ozbiljnim izrazima na licu. Edvard je bio predaleko da čuje i riječ od onoga što su govorili, ali je zato Rid sjedeći na dvosjedu bio sav predan tom razgovoru.
Osjetio je kako mu se i protiv njegove volje sklapaju oči.
„Kako je samo ovdje dosadno...“- pomislio je i baš u tom trenutku neko je krvnički uletio u dnevni boravak, teško dišući.
„Zani?“- kriknule su Zana i Ana uglas.
Zani je stojao na dovratku, blijed i prestrašen u licu, zamršene kose, poderanih hlača i znojne, prljave majice. Izgledao je kao da je prošao kroz sito i rešeto te navratio kod njih po kutiju hitne pomoći. Presvijao se dok je disao i tek je tad Edvard primjetio dugu posjekotinu na njegovoj majici koja se topila krvlju.
„Zani šta se desilo?“- plačnim glasom je zavapila Zana.
Ana se prva snašla, prišla mu je i posjela ga na stolicu, skidajući mu majicu i tako otkrivajući gadnu posjekotinu na boku.
Nejla je ciknula i problijedila, nije voljela krv, Edvard se prepao da će se srušiti, ali ju je Damir čvrsto uhvatio za lakat, u slučaju nesvjestice.
Zana je pokvasila kuhinjsku krpu te kleknula pored Zanija, čisteći mu ranu, a on bi se lecnuo na svaki dodir hladne krpe.
„Šta se desilo Zani?“- autoritativnim glasom je zahtjevala Ana. Tek je tada Evard primjetio da se Alisa sklupčala kod njega, grčevito se držeći za rub njegove dukserice i netrepljivo zurila u Zanijevu ranu.
„Bio sam sa Harlijem i društvom...“-konačno je on progovorio.
„Harli?! Kakvo krasno društvo, kladim se da su ti oni to napravili...“- prosiktao je Rid ciljajući na delikventsko društvo sa kojim je Zani provodio dosta vremena.
„Ne bi oni valjda?“- prošaptala je Alisa i dalje užasnuta.
„Pa zapravo...To je istina“-nastavio je Zani. „Našli smo se kao i inače, sjeli u auto i vozali se, hajkali baš kao inače. Harli je noć prije završio u zatvoru zbog vožnje u pijanom stanju pa je bio pun doživljaja, nasmijavao nas je do suza...“
Tu je Zani malo zastao, i uznevjerno pogledao oko sebe. Edvard je znao da sad slijedi strašni dio priče.
„Kad smo zamakli za ugao, umalo smo udarili jednu curu. Ona se prepala, naravno pod naletom auta, ciknula je i potrčala suprotnim smjerom. Harli je izletio iz auta prije nego sam se snašao i dovukao curu nazad. Svi su izašli iz auta, vukući me sa sobom, zlurado se smijući i halapljivo gledajući curu. Gurali su je jedan među drugim, dobacujući joj ružne riječi i dirajući joj lice i kosu. Bilo je strašno...“- zadrhtao je.
„Govorio sam im da prestanu, pokušao ih zaustaviti ali me nisu slušali. Emir panker mi je dobacio da ne budem kukavica i onda kad sam se postavio između njega i djevojke, udario me tako jako da sam pao na koljena. Harli me nabio nogom te sam se otkotrljao nazad do auta. Ko god je mogao, vraški se potrudio da me bar udari u prolazu, dobacujući 'kukavice' i neke riječi koje ne želim reći pred curama. Kad sam se konačno uspio pridići, uhvatio sam djevojčin pogled, gledala me kao da traži da joj pomognem, bila je prestravljena, a ja... ja nisam mogao dozvoliti da joj naude, nisam mogao to gledati...“- tu je zamuknuo.
„Šta si uradio?“- prošaptala je Nejla sa dozom histerije u glasu. Bila je blijeda poput duha, a Damir ju je morao držati oko struka, kako se ne bi izvrnula.
„Šta sam mogao Nejla, uletio sam u auto, nagazio gas, potjerao ih svijuh oko nje, ona je uletila u auto poput zvrka te sam se dovezao do vas...“- gotovo očajnički je zavapio on.
„Hvala Bogu...“- prošaptala je Nejla te se osovila na vlastite noge, a Damir je pustio tako brzo i nenadano kao da se opekao njene kože.
„Eto gotovo...“- prošaputala je ovaj put Zana, gledajući u njegovu sada čistu i urednu, ali i dalje strašnu ranu.
„Jedno pitanje? Kako si to zaradio?“- priupitao je Rid.
„Harli je zamahnuo na mene nožem kad mi se ugasilo auto, dok sam nas vozio u rikverc“
Alisa je glasno uzdahnula i još više se sklupčala pored Edvarda, on ju je obrglio slobodnom rukom imajući na umu kako ta priča mora da je teško djelovala na cure.
„Taj mali gad...“- zarežao je Damir.
„Nije on baš mali.“- dodao je Rid.
„Samo malo, samo malo...“- rekla je Ana. Gledala je Zanija širom otvorenih očiju, a zatim drhturavo nastavila: „Rekao si da si zgrabio curu i dovezao se do nas...“ Tu je zastala i pričekala da i ostalima svane, a zatim je nastavila: „A gdje je onda cura?“
Zani je uzdahnuo i oborio glavu.
„Kod nas...“- sablasno je prošaputala Zana. Svi su uperili pogled u vrata od dnevnog boravka čekajući kad će uznevjerena cura ušetati unutra.
Zani je duboko uzdahnuo, a zatim otvorio vrata puštajući djevojku unutra. Bila je u još gorem stanju od njega, ako je to ikako bilo moguće. Znoj joj se pomiješao sa prljavštinom, ostavljajući tamne tragove svud po lijepom licu, suze su joj i dalje nezaustavljivo tekle. Majica i hlače su joj bile sasvim podrapane i prekrivene zemljom, duga kosa boje ebanovine, zamršena i mokra. Tresla se svom silinom, prestrašeno gledajući u devetero neznaca.
Nejla je skočila iz kuhinje i prišla curi, čvrsto ju je zagrlila i šapnula: „Dobro je...Ovdje si sigurna, niko ti ništa neće“
Posjela ju je na trosjed te strgnula deku sa Nermine kako bi pokrila curu, gladila joj je kosu i grlila je, a djevojka je sve jače plakala. Alisa se konačno izvukla iz Edvardovog zagljaja te otišla u kuhinju, a po zvuku lupanja je najvjerovatnije pripravljala čaj. I da, nakon nekoliko minuta spustila je čaj od kamilice pred djevojku govoreći tako tiho, da Edvard nije vidio kako bi je cura uopće mogla čuti:“ Popij, smirit će te!“
Djevojka je uznevjerno lutala očima po prostoriji, a zatim ih umirila kad je ugledala Zanija. Gledala ga je preplašeno, ali odano kao da ga priziva sebi, on je izgleda i sam to pretpostavio jer je došao do nje i zauzeo Nejlino mjesto.
Zana je na taj čin glasno uzdahnula i lecnula se, ali to opet niko nije primjetio, svi su i dalje zurili u jadnu djevojku, koja je tad zabila glavu u Zanijeva prsa i počela ridati na sav glas.
Nejla je sjela pored Rida, puštajući da je on zagrli te sama tiho zaplakala. Zana i Ana su se skupile jedna uz drugu užasnuto promatrajući curu, Zana više nije imala iskre bijesa u svom pogledu, zamijenilo ih je sažaljenje. Niko se nije usuđivao prozboriti ni riječi, kao da se boji pokvariti taj sablasni trenutak.
No odjednom su se iz vana začuli povici i galama, te zvuk trube auta. Bili su to stravični povici, gnjevni, oni koji donose gnušanje, a truba je svirala neprestano, nasilnički sa namjerom da probije bubnjiće.
„Harli...“- dahnuo je Zani.
Djevojka se zgrčila i prestrašeno pogledala oko sebe, a Alisa koja je pogodila šta ona misli dobacila joj je jasnim i odriješitim glasom: „A ne, niko tebe neće dirnuti...“
„Dabome da neće... Ali bilo kako bilo neko mora ići dole...“- dodao je Damir.
„Provalit će u kuću...“
„Neće Zana, ne sikiraj se. Riješit ću ja to...“- procvilio je Zani.
„Pa da te ubiju čim te vide, možda da ja...“- započela je Nejla, ali su je prenula dva istovjetna vriska.
„NE!“
Damir i Rid su gledali u nju kao da je sišla sa pameti. Ni ovaj put si Edvard nije mogao pomoći, a da ih ne analizira. Rid je stajao sasvim nemoćan, gledajući Nejlu pogledom prožetim najdubljom agonijom i strahom, šake su mu se tresle. Damir sa druge strane je u nju gledao prodorno, zapovjednički i drsko, djelujući kao da će upotrijebiti silu ako ga ne posluša iako je i u njegovim očima mogao nazrijeti plamičak straha.
„Idemo, Rid i ja...“- dodao je on naposljetku. Kako su rekli, tako su i učinili, Rid i Damir su nestali iza vrata, a ubrzo se i galama ispred vrata stišala. Nakon nepunih pet minuta, njihove pojave su se opet pridružile sveopćem haosu u Nejlinoj dnevnoj sobi.
„Imamo problem...“- nezainteresirano je počeo Damir.
„Sutra, poslijepodne imamo okršaj sa Zanijevim 'obožavanim' društvom.“- nastavio je Rid.
Niko u cijeloj prostoriji nije smogao da kaže ni jednu jedinu riječ, svi su se gledali međusobno sa istim užasnutim lizrazima na licu.
