Neizbjezna sudbina
Društvo
"Da to je ta!“- gotovo je povikala Alisa unutar sebe dok su joj se oči zaokruglile od spoznaje.
„Stanite!“- smireno je rekla taksisti očima i dalje fiksirajući kuću ispred njih.
„Ovdje izlazim...“- dodala je i iskobeljala se sa svog sjedišta. Odmah je prišla gepeku sa namjerom da izvai svoje ogromne i nadasve teške kofere. Čim je izvukla i posljednji kofer te sa treskom zalupila vrata gepeka, taksista je dodao gas i nestao negdje na uzbrdici.
„Koji bezobrazluk!“- pomislila je Alisa, šokirana. „Čovjek bi mogao pomisliti da je jedva čekao da me se riješi!“
„Baš šteta što je daidža toliko žurio sa sastankom, mogao mi je pomoći da ih ponesem uz stepenice...“- pomislila je Alisa gledajući svoje kofere te se nasmiješila sjećajući se dajžinog zapuhanog lica dok je pokušavao pozvati taksi i što brže ugurati Alisu i njene stvari u auto.
On se još prije mjesec dana obavezao njenoj majci da će je dovesti u Sarajevo, ali kao i inače u daižinom životu nešto je iskrslo. Smireno ju je doveo do Holiday Inna, a zatim je napravio čitavu halabuku čekajući taksi koji će je odvesti do njenog stana, jer su im se navodno tu putevi račvali.
Alisa se zatim lagano okrenula prema kući u kojoj će odsad živjeti, zajedno sa svojim 'društvom' kako bi ih često iz zajedljivosti ili čak straha, nazvala. Po običaju zakolutala je očima čim bi pomislila na njene sustanarke, dvije djevojke iz Mostara koje ona nikad nije upoznala, ali je zato sa sigurnošću znala da se one već dugo poznaju,. Štaviše prijateljice su iz srednje škole. Muka ju je hvatala što će biti u manjini u tom stanu. Nerijetko se pitala kakve su i kakav će joj biti život sa njima. Pokrenula se tek nakon što je shvatila da se previše uplela u misli i da sigurno izgleda kao idiot stojeći na trotoaru sa hrpom prtljage, buljeći u kuću. Polagano je sve svoje kofere unijela u dvorište, a zatim ležerno odšetala do vrata i pozvonila, samouvjereno odlučivši da će njih zamoliti da joj pomognu.
Čekala je jedno tideset sekundi, a zatim je čula zvuk škljocanja i vrata su se otvorila.
Dočekala ju je djevojka, mršavog, gotovo neuhranjenog izgleda, visoka i 'suhonjava'. Gledala je u nju bezizražajno, plašeći Alisu svojim plitkim, gotovo staklenim smeđim očima kao jezero bez ijedne sjene. Kosa, tanka, blago ukovrčana vijorila se na vjetru i izgledala kao jedini živ detalj na djevojci.
Alisa je progutala knedlu i baš kad je htjela nešto reći, djevojka je progovorila: „Ti si ona nova djevojka!“. Glas joj je zvučao veselo, mada joj to isto veselje nije dopiralo do očiju.
„Vjerovatno joj je samo takva boja glasa...“- utješila se Alisa iskreno se nadajući da cura nije donijela pretjerano loš sud o njoj. Ali onda se prisjetila riječi 'ona nova cura. Alisa nije bila sigurna da li joj se to sviđalo kao ni ton kojim je djevojka to izgovorila, kao da je uljez, nepoželjna.
„Nejlaaaaa, nova cura je ovdje!“- proderala se djevojka istim onim veselim glasom. Alisa je čula nešto nalik na cijuk i tupi udarac, ali nije mogla biti sigurna, od vjetra joj je šumilo u ušima. Djevojka vesela glasa se smaknula sa vrata i pustila je unutra, pružajući joj ruku.
„Ja sam Nermina!“
„Alisa!“
Nermina nije pokušavala započeti razgovor pa je Alisa samo uzdahnula i krenula gore, upoznati drugu djevojku moleći se u sebi da je toplija i ljubaznija od svoje prijateljice. Čim je zašla za ugao, ugledala je i drugu djevojku i znala da uopšte nije poput Nermine, iako joj se još nije ni obratila. Bilo je nešto drugačije u njenom držanju, nije bila ukočena već gotovo nervozna i razdragana, pocupkivala je ili je to bio plod Alisine mašte. Djevojka je bila ljepuškasta, normalne građe, sa poludugom smeđom kosom, blijedim licem i velikim sjajnim plavim očima. Ipak ništa od toga nije odvuklo Alisinu pažnju kao njena garadaroba, lila uska trenerka, te plava majica preko koje je djevojka obukla ljubičasti duks kratkih rukava koji je zavezala tako da naliči na bolero, a na nogama su joj bile ogoromne papuče u obliku neke nedefinisane životinje. Alisa se morala dobro suzdržati da ne prasne u smijeh. Čim se popela na stepenice, djevojka joj se nasmiješila i poljubila je u obraz.
„Ja sam Nejla!“- progovorila je pomalo nazalnim glasom.
„Alisa!“- odgovorila joj je Alisa i sama se nasmiješila.
„Ajjj, bile smo tako nestrpljive i nervoznee dok smo te čekale. Sedy je mislila da ću napraviti udubljene u podu koliko sam koračala, ali kladim se da je tebi bilo gore. Nas smo ipak dvije i znamo se, a ti si u manjini...Kladim se da baš nije dobar osjećaj.“- djevojka je pričala bez prestanka tako da se Alisa prepala mogućeg gušenja. Bilo je očigledno da je djevojka jedna od onih veseljaka koji puno pričaju, ali joj se to jako dojmilo, nakon susreta sa hladnom Nerminom, Nejla joj je došla kao osvježenje.
Odjednom je Nejla raširila oči i Alisa je vidjla kako one mahnito sjaje, da nisu bile tako razdragane vjerovatno bi ih se prepala. Ako su Nerminine oči bile jezero bez sjena, onda su Nejline sigurno bile uzburkano more usred oluje.
„Gdje su ti koferi draga...Nisi valjda došla samo sa torbom.!“- podviknula je Nejla.
„A ne dole su, samo su pomalo teški...“- Alisa je zbunjeno odogovrila, bila je još pod utjecajem djevojčinih očiju.
„A čiji nisu... Sada ćemo mi tebi pomoći. Sedy, mrdni guzom... Znaš zovem je Sedy jer se preziva Sedić, a to mi je nekako simpatičnije nego Nermina... Mi smo ovamo došle prije pet dana...“- sa lakoćom je čavrljala Nejla dok je pomagala Alisi da unese kofere. I Nermina se muhala negdje oko njih, ali bezglasno, kao sjena.
Kad su konačno odnijele sve kofere u Alisinu sobu, vratile su se i sjele u dnevni boravak, a Nermina je otišla skuhati kafu za njih tri.
„Nejla, možeš li više isključiti ovu muziku!!!“- prezirno je frknula Nermina.
„Ne, ne mogu, a i neću...Ako ti se sluša nešto drugo, pusti i ti svoju pa ćemo imati party!“- zacvrkutala je Nejla. Što ju je viša Alisa slušala, onaj nazalni prizvuk u njenom glasu je bio sve tiši i tiši. Da li je to bilo od nervoze ili se ona samo privikava, nije znala, ali je bila sigurna da joj se Nejla puno više sviđa od Nermine. Osluhnula je glazbu, nadajući se da će prepoznati, pjesmu ili bar pjevača koji pjeva te tako započeti neki suvisao razgovor, ali su joj stihovi bili sasvim nepoznati, čak ni jezik nije bio poznat.
„Ni ne pokušavaj...“- uz osmijeh isprike rekla je Nejla. „ To je RBD, meksička grupa, jakooo dobra, veliki sam fan, ali niko ovdje ne zna za njih, nit ih razumije.“
„Sa razlogom, jer zvuče glupo...“- uz osmijeh je dodala Nermina i sjela pored Nejle, gledajući je izazaivački. Osmijeh je začuđujuće proljepšao Nerminino lice, ali se Alisa i dalje nije mogla riješiti onog hladnog utiska kad je ušla u kuću. Nije shvatala kako to da su Nejla i Nermina prijateljice, činile su se tako različite.
„Meni zvuče lijepo, bogat ritam!“- prkosno je izjavila Alisa, time izlazeći u susret nepoznatoj, ali simpatičnoj djevojci. Nejla je razvukla svoje lice u najveći kez, ikada viđen, a zatim se dječije narugala Nermini.
„Kako si provela put?“- upitala ju je Nermina, a Alisi se učinilo to više pita kako bi nešto rekla nego što je zanima.
„Dobro, prepsavala sam skoro sve..“- odgovorila je Alisa ležerno se smješkajući.
„Bolje nego Nejla. Ona je svoj proplakala...“- dodala je Nermina uz osmijeh.
„Pa da standard, tuga, koja suzica, Mislim moraš biti od kamena da te žalost ne uhvati kad shvatiš da dolaziš od staraca, koliko god oni zamorni bili...“- procvrkutala je Nejla, a zatim otrčala gore prema spavaćim sobama mrmljajući kako joj zvoni telefon
Ostatak dana Alisa je doživljavala beztjelesno iskustvo. Fizički je sjedila u svojoj sobi sređujući stavri u svojim koferima, a umom slušajući Nerminu kako lupa loncima dok kuha i dobacuje koje zajedljive opaske Nejli te Nejlu kako non stop trči gore dole, dogovara se sa nekim ljudima za izlazak, te pjevuši nepoznate, španske joj pjesmice. Alisa je imala pravo, glas jj je stvarno imao notu nazalnog, ali je bio razdragan, ispunjen ritmom, gotovo dječiji i slušajući je kako pjeva poželjela joj se pridružiti.
Negdje oko sedam sati u njenu sobu je ušla Nejla te se spustla na krevet gledajući je lukavo. Bila je smiješno obučena, teksas hlače koje je uvukla u roze starke, roza majica na koju je navukla nabesko plavi bolero su izgledali kao pravi mali cirkus Alisinim očima.
„Jesi li sve sredila?“- upitala ju je.
„Gotovo sve, još par detalja..“_ odgovorila je Alisa, bilo joj je tako lako pričati sa Nejlom.
„Požuri da se baciš na dekoraciju stana. Nadam se da ti voliš boje jer Nermina će nam u suprotnom pretvorit stan u grobnicu. Ne podnosi ništa veselih boja, ali dvije su jače od jedne, ne?“- u jednom dahnu je ispričala Nejla i obješenjački namignula.
Alisa se samo neodređeno osmjehnula, ali je znala da ako Nejla bude uređivala stan kao gardarobu na sebi, Alisa će morati odabrati Nermininu stranu, nevoljko, ali ipak će morati,
„Jesi li se dogovorila za izlazak večeras?“- brzo je promjenila temu Nejla.
„Ne, baš i ne poznajem puno ljudi ovdje...“- snuždeno joj je priznalaAlisa.
„Aaaaaaa...“- na Nejlinom licu se jasno vidjelo razočaranje, gotovo samilost.
„U tom slučaju odjeni se jer ideš sa mnom i mojim društvom!“
„A ne, mislim da ne bi bilo pametno da idem, nikoga ne znam...“. usprotivila se Alisa mada ju je taj poziv privukao. Smatrala je to boljom opcijom od gledanja tv-a cijelu noć.
„Ma nemaš prava govora...Ideš i tačka.. Sedy i mene već znaš, a upoznat ćeš i moje najbolje prijateljice Zanu i Anu, a i prijatelja Edvarda te mnoge druge.“- nagovarala ju je Nejla sa prekrivenim slavljem u glasu.
Alisa se morala nasmijati na to, te je kimnula glavom (a šta je drugo mogla). Nejla se osmjehnula i pljensula rukama kao dijete, te je ostavila na miru da se obuče.
Nakon nepunih sat vremena njih tri su tumarale kroz ogormni park, osvrćući se, tražeći nešto (Alisa se samo osvrtala ne znajući šta traži) dok konačno Nejla nije uzviknula sa olakšanjem:“Eno ih!“
Alisa se okrenula u smjeru u kojem je Nejla pogledala te vidjela običnu klupu napola zaklonjenu sjenom drveta, a napola osvjetljena svejtiljkom. Na njoj su sjedile dvije djevojke, odveć različite. Smeđa djevojka elegantih crta lica i uskih čokoladnih očiju se predstavila kao Zana, a mršava djevojka plavkaste kose i zelenih očiju kao Ana. Odmah je primjetila kako je Ana mršava poput Nermine, ali neizmjerno skladnija, ženstvenija, ljepša iako je odisala istom onom hladnoćom. Zana je bila sličnija Nejli, topla i prijazna iako pomalo povučena. Ugodno se iznenadaila kad je vidjela da je i sa Anom i sa Zanom jako lako i zanimljivo pričati. Nedugo za njima, došao je i jedan mladić, visok, blijed, sa bujnom crnom kosom koju je garant precizno njegovao i uksuno obučen.
„Edvard!“- ciknula je Nejla i bacila mu se u zagrljaj.
Ana je zakolutala očima te promrmljala:“Koja teatralnost!“
Edvard im se pridružio i Alisa je odahnula vidjevši koliko je ugodno sa njim pričati, gotovo ugodnije nego sa Zanom i Anom ako je to ikako bilo moguće.
Pola sata nakon pojavila su se još dva momka, jedan plav, plavih vrckavih očiju, drugi smeđokos, tamnoput, veselog lica.. Nejla je i njima prišla, ne skačući im u zagrljaj onako oduševljeno, ali poljubivši ih i veselo čavrljajući. Plavog momka je predstavila kao Rijada, poznatijeg kao Rid, a tamnoputog kao Zanija, preskačući mu pravo ime tako vješto da je Alisa posumnjala kako ga Nejla uopšte ne zna. Zani se pridružio razgovoru, smiješnim i dosjetljivim upadicama, a Rid i Nejla su stajali sa strane smijući se i čavrljajući. Alisa nije mogla, a da ne primjeti znakovite poglede Ane i Zane kad god bi pogledali u njih. Nije prošlo dugo dok Ana nije ustala i krenula prema još jednom mladiću sa osmijehom na usnama. Okrenula sam se prema njemu, istinski znatiželjna. Bio je to visok momak, viši od svih ostalih u društvu, vještački plav, malih, bajkovito plavih očiju, šminkerski obučen, arogantnog i drskog držanja. Prilazio im je mačkastim korakom, smješeći se, a ujedno i gledajući izazivački kao mali dječak kad zna da radi nešto loše. Pozdravio ih je svijuh mahanjem ruke i osmijehom, predstavivši se kao Damir.
Alisa je pogledala u Nejlu kao da traži odobrenje, izgovor za dolazak tog mladića, ali Nejla je izgledala kao da ga ne pozna, mada je suzila oči skoro do proreza i kimnula glavom, a zatim se vratila Ridu i počela iznova cvrkutati. Alisa se nije nimalo začudila Nejlinoj reakciji kad ju je vidjela, ona onako otvorena kako je bila najvjerovatnije nije podnosila takve ljude, nadamene, arogantne koji misle da je čitav svijet njihov, a taj Damir je sasvim sigurno bio baš takav.
Ubzro su se Nejla i Rid priključili ostatku društva.
„Šta, golupčići su se ispričali pa je sada i ovo društvo dovoljno dobro!“ -uz iskren osmijeh je dobacio Sani.
„Upravo tako...Moraš razumjesti Zani, priroiteti si ipak prioriteti!“- Nejla je odogovorila sa takvo ravnodušno da je Zaniju trebalo desetak sekudni da smisli novu opasku.
„A Rid je tvoj prioritet?“
„Ne Rid, samo ona skupina koja nema tebe kao člana!“- odgovorila je Nejla i namignula mu.
„Jao šta ću sad, Nejla me ne voli...Buhuuu“- sarkastično je nastavljao Zani.
„Ne znam, ja da sam na tvom mjestu bacila bi se sa mosta...“- prigušeno je dodala Ana.
„Manite se vi Nejline ljubavi... Nego hoće li ko ovdje šta piti? Predavanja počinju sutra, moramo nešto popiti u to ime...Nejla, hoćemo li ti i ja kao u ona dobra stara vremena?“
„Koje skrećanje sa teme...Neće ti je niko ugrabiti, nije ona toliko lijepa.“- dobacio je Zani, tiho.
„Ja ne pijem Rid kako sam ti ljubazno naglasila već par puta!“- protisnula je Nejla kroz osmijeh, sasvim ignorirajući Zanijevu opasku.
„Više...Ne piješ više...“-dodala je Zana, a Zani ju je slijedio:“ Rid ima selektivan sluh, ne čuje šta mu ne odgovara!“
„Nema se tu šta čuti... Nejla svoje zakletve mijenja svake nedjelje...“
„Pa neću da mi život bude dosadan!!!“- prkosno je odgovorila Nejla i streljala pogledom Zanu kao da će je ošišati naćelavo.
„Meni se pije!“- dodao je Damir gledajući Rida, ozbiljnim i hladnim glasom. Ta nenadana promjena atmosfere nije utjecala na Rida, ubrzo se dogovorio sa Damirom da odu kupiti piće u obližnji supermarket.
„Nejla hoćeš ti šta specijalno, kad već nećeš alokohol?“- obazrivo je dodao Rid.
„Čokoladno mlijeko!“- rekla je Nejla sa takvom sigurnošću da su se svi odvalili smijati.
Kad su Rid i Damir krenuli prema supermarketu, Nejla je u prolazu uhvatila Damirovu ruku te ga povukla prema dole, spuštajući njegovo uho do svojih usana te prebacivši kosu prkeo ramena tako da je niko ne može čuti, nešto mu šapnula, a zatim ga počastila čelično hladnim pogledom. Alisa je ustuknula kad ga je vidjela, nije mogla vjerovati da je onako topla i vesela osoba sposobna za takav pogled,
„A ako te ne poslušam?“- izazivački je upitao mladić. Nejla nije ništa odgovorila samo ga je i dalje streljala pogledom, a kad se on samo nasmiješio i namignuo joj, kimnula mu je i pustila ruku,
„Da li ti njega znaš!“- Alisa nije izdržala, a da ne pita.
„Ma kakvi... Ali on greškom nešto zna o meni pa ga samo podsjećam da drži jezik za zubima.“- odgovrila je ona uz tako iskren i velik osmijeh da se i sama Alisa osmjehnula.
Šale, tračevi i opaske su opet počele kružiti krugom, tjerajući suze radosnice u oči.
