Neizbjezna sudbina
Maske od blata
Alisa se nije mogla načuditi svojoj sreći. Došla je tamo preneražena i uplašena, sustanarki, fakulteta, okruženja koje je čeka, ali je sve ispalo bolje nego što je očekivala. Upoznala je osmoro fantastičnih ljudi koji su je prihvatili bez ustručavanja i ni jednim svojim postupkom nisu se postavili prema njoj kao prema strancu. Bila je odveć uzbuđena da leži u krevetu, a kamoli da spava.
Navukla je papuče i tiho sišla dole u kuhinju. Dok je u mraku tapkala, tražeći čaše shvatila je da se sva naježila od hladnoće. To joj je bilo čudno, jer gore u njenoj spavaćoj sobi je bila naprosto pretoplo. Tokom dana u stan se uvukla toplina i po svim pravilima trebala se tu i zadržati.
Konačno je Alisa primjetila izvor njene neuobičajne hladnoće, Vrata balkona su bila odškrinuta i podbočena jastukom kako se ne bi zatvorila.
„Mora da ih je Nejla zaboravila zatvoriti!“- pomislila je Alisa sa smiješkom na usnama. Međutim čim je prišla vratima shvatila je da ih niko nije zaboravio zatvoriti, štaviše neko je bio tamo, sjedio na balkonu i u tom trenutku, duboko uzdahnuo, istom tom dubinom preplašivši Alisu. Znatiželjna kakva jest gurnula je glavu u prostor između vrata i zida balkona te umalo kriknula od užasa.
Na nekom nedefinisanom mjestu, jedno sedamdesetak centimetara od prečke balkona lebdjela je Nejlina glava. Alisi je trebala sekunda da shvati kako je njen strah preuveličao stvar i kako Nejlina glava ne lebdi nigdje, već je i dalje itekako pričvršćena za njen vrat, samo što joj je tijelo bilo u sjeni te time nevidljivo Alisinim očima.
Nejla ju nije primjetila, samo je sjedila na prečki, gledajući negdje u daljinu. Na njenom licu nije bilo ni traga prijašnjem veselju i vedrini. Naprotiv lice joj je bilo prazno i blijedo ili je možda ispaćeno bila prava riječ? Oči su joj i dalje mahnito sjale čak i pod tim noćnim prigušenim svjetlom, ali nisu bile razdragane već mutne, zrcaleći nešto nalik na ljutnju, tugu ili patnju, ili mješavinu sve troje. Ruke je zaplela u kosu, stežući je kao da je želi počupati, a zatim ih gotovo silovito spustila na grudi. Pritiskala ih je i suho zajecala. Tresla se kao prut na vodi, a onda je nijemo otvorila usta, očajnički hvatajući zrak. Suze su joj počele kliziti niz obraze, kad je progovorila sablasnim šaptom:
„Proklet bio, proklet bio za sva vremena...“
Glava joj je pala na prsa te je još jednom kroz jecaje protisnula: „ Mrzim te,..“
Alisa je bila krajnje prestravljena tom slikom, nikad u životu nije dobila ovako životopisnu, iskrenu i intenzivnu sliku boli. I to ne bilo kakve, već nijeme boli, koja pršti u svoj svojoj veličini, razdire i guta sve pred sobom. Boli koja ne zahvata osobu već vlada njome, pretvarajući je u nešto ogorčeno i ništavno, slično sebi. Alisine oči su također oćutile suze, a zatim je vođena nagonom koji joj je jasno dao do znanja da ovoj sceni nije uopšte trebala prisustvovati, otrčala u sobu.
**
„Ove godine je poranio...“- tiho je rekao Rid gledajući pahulje prvog snijega te godine. Velike bijele pahulje, baš kao iz filmova, nizale su se jedna za drugom, neprestano natapajući ceste, pločnike, prilaze i vrtove bez milosti ili prestanka.
„Pa i nije baš...Vrijeme mu je... Polovina decembra!“- dodao je Zani.
„Je li vas dvojica to ozbiljno raspravljate o vremenu!“- odglumljenom šokiranošću iskreveljo se Damir.
„Priče o tome kako si pao na još jednom ispitu su pomalo dosadile... Nauči za jedan, položi ga pa da imamo o nečem novom pričati!“- zajedljivo je nastavio Zani.
„Ma neka ti polažeš sve u roku, pa nek gori...“
„Kad hoćeš nekog poklopiti Damire, smisli šta ćeš reći, nemoj samo ulud trošiti zrak.“- nezainteresirano je nastavljao Zani.
Rid je na njihovu raspravu samo zakolutao očima, Prošlo je tri mjeseca od kako su njih trojica došli u Sarajevo i oformili društvo zajedno sa Edvardom i još 'čoporom cura'. Suprotno Ridovim očekivanjima, to njihovo nadasve preveliko društvo se odlično uklopilo i sasvim normalno funkcioniralo, ali je Damirov i Zanijev odnos i dalje ostao na primitivnom 'svakom loncu poklopac' stupnju. Ispočetka je bilo zabavno, ali sad je samo iritantno. Drugi to nisu primali tako srcu kao Rid, naprotiv Alisa je uživala slušajući njihove razmirice, ali niko nije ni provodio toliko vremena sa njima kao Rid. Svaki dan slušati jedno te isto je bilo više nego što je on mogao trpjeti.
„Ma pusti Zanija šta priča... On ima urođen dar za smišljanje opaski. Nije nas svijuh mati non stop ispuštala na glavu i tako nam poremetila živčani sustav!“
Na to se Damir odvalio smijati, ali je Zani očigledno ne skontavši šalu, ponosno podignuo glavu i odsječno kimnuo na šta su Rid i Damir gotovo legli na stol, previjajući se od smijeha.
U tom trenutku je u kafić ušla iznimno lijepa djevojka rumenih obraza od hladnoće i duge kose boje meda te sjela za njihov stol.
„Dobro jutro Ana...“
„Dobro jutro Damire, usput ne reci mi, znam da si pao na ispitu!“
„Kako znaš...“
„Ma luda pretpostavka?!“
Ovaj put su Rid i Zani umalo izazvali slučaj smrti gušenjem od smijeha.
„Gdje je Nejla? Nije li trebala ona doći sa tobom“- upitao je Zani nakon što je došao sebi.
„Sa dečkom...“- nezainteresirano je odgovorila Ana i otvorila usta da nešto drugo kaže, ali se Damir zagrcnuo čajem, te popljuvao pola stola.
„Nejla ima dečka?“- u isti mah su upitali Damir i Zani. Zatim se Zani odmaknuo od stola, oči su mu blještale dok je slavobitno uzviknuo:“A sad sve shvaćam!“
„Sve!?“- upitali su ovaj put Ana i Damir u isto vrijeme.
„Zato si ti tako čangrizav od jutros. Ni kliještima od tebe nisam mogao izvući riječ!“- ignorirao ih je Zani, ali je zato svu svoju pažnju preusmjerio na Rida.
„Kani me se, ok?“-zarežao je Rid. Shvatio je da ne može više biti u društvu, idiota, zabadala i gospođice savršenstvo te se jednostavno digao, platio čaj i odmarširao iz kafića.
Ma koliko god ga to koštalo priznati, Zani je bio upravu. Bio je grozno raspoložen baš zbog Nejlinog dečka, Znao je da je tako najbolje, za Nejlu, a ponajviše za njega. Ona i on su o tome hiljadu puta pričali i svaki put dolazili do istog zaključka. A opet svi ti razgovori mu nisu pomogli da manje mrzi tog malog ušminkanog idiota koji vjerovatno sada ljubi njegovu djevojku.
„Njegovu djevojku...“- sam se Rid začudio smjerom svojih misli. Ona definitivno nije bila ničija, bar se ona vraški trudila da to bude istina. Razumio ju je on, nju u paketu sa svom njenom prošlošću i boli. Sve mu je objasnila, možda njemu jedinom, podrobno i u detalje, ali kad pogleda unazad iz toga je najmanje saznao. U zadnja tri mjeseca, promatrao ju je sa više pozornosti i strpljenja nego ikoga drugog u životu. Vidio je kako joj oči tamne i mute se kad god joj se pogled fiksira na prošlost, bezbroj puta je primjetio kako joj lice blijedi kad je nešto sjeti na stare dane. Viđao je kako skrivećki briše suze, hvata zrak i drži ruke na srcu kao da se boji da će iskočiti iz grudi. Razumio je svu njenu bol, njenu količinu, ali ne i razlog. Upravo zbog toga njih dvoje i nisu mogli biti skupa, ona je trebala nekog da pokuša liječiti rane, istresti svoje frustracije, umanji strahove, nekog koga će odbaciti onako brzo kako ga je i našla. Rid je odbijao biti njen pokusni lijek, radije će čekati. Koliko dugo će čekati?“
**
Zana je to popodne odlučila provesti sa Nejlom i Alisom koju je u nepuna tri mjeseca stvarno zavoljela. Sjedile su sve tri na podu dnevnog boravka i kreveljile se.
„Bilo kako bilo, ne izlazim sa njim...“- slegnula je ramenima Alisa.
„Što ne?“- upitala ju je Nejla, provirujući iza šalice čaja koju je sebi skuhala.
„Slušaš li ti mene. Čovjek je uvjeren da je u prošlosti bio član posade Eneterprise... Psuje na klingonskom!“- gotovo je zavrištala Alisa,
„Ali dobro izgleda...“-ubacila se Zana.
„Tebi sve što ima dužu kosu i velik nos, dobro izgleda!“
„Umuknu Nela!!!“
„Nemoj me tako zvati, mrziiim to!!!“- uz izgled kao da je netom progutala limun zavapila je Nejla.
Zana je taman udahnula kako bi mogla još jedno pedest puta zaredom reći Nela kad se oglasilo zvono na vratima. Digla se skokom i odlepršala da ih otvori, a za njom su potrčale Alisa i Nejla uz povike;
„Ako je Osman, ubit ću se kao siroče.“
„Ko je Osman?“
„Po osmi put Alisa, moj dečko!!!“
„Aha...A zar se ne bi trebala radovati ako je došao da te vidi?“
„Ne, ako je to više od dva put sedmično!“- gorljivo je dodala Nejla dok se spuštala niz stepenice.
„Kako ti samo njega voliš...To i jeste razlog zašto mu ne pamtim ime.“- dodala je Alisa te malo zastala bojeći se da je Nejla ne udari.
Međutim nije se više ni pokrenula, kad je Zana otvorila vrata sve tri su ostale kao ukopane. Na vratima je stajao Damir modar od hladnoće, kose pune snijega u apsurdno velikom i smiješnom kaputu.
„Imaš dečka?!“- progovorio je glasom koji je podrhtavao od ljutnje.
Alisa, Nejla i Zana su gledala u njega zabeknuto, čudeći se čudu. Zana je odjednom skočila na njega i počela ga gurati van.
„Okej, sad bi bilo dosta. Van, hajmo van!!!“- mrmljala je ona i bezuspješno ga gurala sa praga vrata. Damir ju je pogledao čudnim iskričavim pogledom, galantno je uhvatio za ruku te izbacio van, a zatim zatvorio vrata.
„Ne možeš mi tako izbaciti prijateljicu!“- povikala je Nejla i krenula da ga zaobiđe , ali joj on nije dozvolio.
„Imaš dečka?!“- ponovio je.
„Imam! I?“
Zana je stajala na snijegu i nije mogla vjerovati vlastitim čulima. Damir ju je upravo izbacio kroz vrata. Sleđeno je buljila u bravu kao da očekuje da joj ona objasni o čemu se tu radi. Iz transa ju je prenuo Damirov glas „Imaš dečka!?“ i Nejlin odgovor „Imam! I?“ Tačno si je mogla zamisliti situaciju unutra, Nejla je stajala podbočivši se rukama i bijesno gledala u Damira, dok je on stajao izgubljen, stisnutih usana, crveneći se iz sekunde u sekundu sve više, a najbolje je ipak mogla zamisliti Alisu kako sjedi na stepeništu, glavu naslonivši na ruke i ne shvatajući ama baš ništa.
Vrata su se otvorila i Damir je izašao izgledajući ljutito. Tek tad je Zana na njegovu licu opazila odraz koji još nikad nije vidjela na njemu, odraz sasvim drugačiji od njegovih uobičajnih maski. Izgledao je ... nemoćno.
Kad su se sve tri cure ponovno vratile gore, na pod odmah ispod televizora, Nejla je bila ta sasvim izgubljena.
„Šta se ovdje upravo dogodilo?“- upitala je dok su joj oči neodređeno zurile.
Alisa je izgledala ushićeno, što je Zanu itekako čudilo. Nije mogla razumjeti kako je ovaj napad Damirovog egoizma uspio ushititi Alisu, ali se nakon tridesetak sekudni sjetila kako Alisa nema pojma ni od čega.
„Telefon mi zvoni!“- uzviknula je Nejla i pobjegla.
„Damir je zaljubljen u Nejlu!“- prosiktala je Alisa čim je Nejla nestala.
„Jao kako klišeizirano, srednjoškolska drama, idiot je zaljubljen u ljepoticu, ali zbog nedostatka samopouzdanja izražava to ljutnjom i bijesom.“- Zana se zgadila nad svojim mislima i nekadašnjoj istini tih riječi jer je ona stvarno prisustvovala takvim dramama češće nego što je željela, ali ovo nasreću ili nažalost nije bio taj slučaj.
„Ne... Damir definitivno nije zaljubljen u Nejlu!“
„Ali...Ne razumijem onda?“- nemoćno je prošaptala Alisa.
„Damir je posesivan... Užasno sebičan i posesivan!“- sa notom mržnje u glasu nastavila je Zana te se digla i otišla si skuhati novi čaj, naime njen se već ohladio.
